U što starimo?
18.02.2012., subota
Senjske fotke
Jučer sam nakon nekog vremena krenula doma u Liku no nezaobilazno mjesto ovih dana je Senj i njegova zimska atrakcija pa nisam mogla proci a da ne svratim i ne zabilježim za svoju galeriju nešto najljepše što priroda može stvoriti. U svakom slučaju isplatilo se stati i uživo vidjeti takvo što... Iako sam stavila ovdje HDR fotke moram reci da su i originali jednako lijepi no ovakve kakve jesu mi daju jedno posebno viđenje snage prirode...       |
27.01.2012., petak
Hoće kuna na tajkuna...
|
Inspiracija. Nemam je mjesecima, skoro pa godinama. U čemu je fora, ne znam... Išla sam danas u kladionicu, jbg. bit će da imam viška novaca kad sam ih tako ludo bacila na Hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Dokaz da ne treba uvijek slušati srce nego razum i logiku... Nisam nikad prije igrala na 1 listić 50 kn, pa nisam ni kladioničarka nego hajde vjerujem u pobjedu naših pa rekoh zašto ne... No eto, neću više majke miJ, takve igrice mi ne trebaju, a teško stečene kune ne valja bacati okolo, samo to htjedoh reći... Uglavnom, sjeta me uhvatila dok sam gledala tekmu, sjeta na neka prošla vremena, no ne bih sad o tome... Da, izgleda da zbilja nemam inspiracije, dobro sam rekla, nisam trebala ni pokušavati... I da, hoće kuna na tajkuna, neće na sirotinju, ne brini... |
01.11.2011., utorak
Opet torbe u ruke...
 Nekoć je bilo lijepo pakovati stvari i otići nekud, no vremena se mijenjaju, samo bauštelci ostaju... Ne, nisam bauštelac, nisam ni putnik očito, tek jedinka koja dijeli sudbinu s mnogima, postalo je trbuhom za kruhom, unatoc činjenici kako sam se udebljala pa bih se bar kruha trebala okanuti... Put mi nije nepoznat, radno mjesto također nije nepoznato, ni kolege no svejedno me uhvatila mucnina, shvatila sam kako se mrzim spremati. Možda i ne bi bilo tako teško da se nije dogodila tragediju koja se dogodila, s obzirom da je danas dan Svih svetih. S obzirom na sve teško je opet otići, ne cvjetaju ruže, lišće opada, zima stiže, crnilo ne prestaje, pa ipak, ljudi moji imam posao. Čula sam da je to ovih dana privilegija. Raditi zna biti lijepo, teško, mucno, pa opet lijepo, sastavni dio života, ali kad ideš od doma sa današnjom sjetom, knegla u grlu, znam da bi se još nekome stegla, a više se ne možemo ni pozdraviti... Tko zna kako će proći sutrašnji dan, kad ću se vratiti, želim li se vratiti, a izgleda kao da ne želim ni otići. Pa sve dok ni sama ne znam što želim neka bude ovako... Ali nisam ni slutila da će ovako post skrenuti, htjela sam samo reći da mi muka od pakovanja. Prije mjesec dana sam se spremala za doma, sad se opet spremam za posao i odlazak od doma. Idi tamo idi vamo, možda s vremenom to dosadi, dom je dom... |
12.09.2011., ponedjeljak
Održan 2. vw kombi forum susret
Kao što sam najavila 10 i 11. rujna 2011. održan je 2. vw kombi forum susret u kampu Klenovica. Susretu su nazocili u najvećem broju kombijaši, a moglo se vidjeti nekoliko buba i ostalih zanimljivih vozila. Bilo je 50-ak vozila najvećim dijelom iz Hrvatske, pa Slovenije te Bosne i Hercegovine. No, da ne trošim riječi ostaju mi stare dobre fotke:                 i za kraj moj video: |
03.09.2011., subota
2. VW kombi susret
 Prije godinu dana mi je pala na pamet ideja kako bih u našem kampu voljela vidjeti neki susret kombijaša, sinulo mi je iz vedra neba. Negdje na forumu sam upitala kako bi se to dalo organizirati i dobila sam link foruma kombijaša i tako sam krenula u ostvarivanje želje...   Naime, prošlo ljeto kao i ovo sam svakodnevno gledala brojne kampere kako dolaze u kamp sa svojim velebnim kamp kućicama, novim kamperima, starim kombijima i tako sam krenula fotkati uglavnom kombijaše. Jednostvano- bili su mi posebni, fascinirala me ta starina koja i dalje vozi našim cestama. Nagledala sam se brojnih nabrijanih kampera, novih, skupih, ali stari kombiji su mi privlačili pozornost i tako fotkajući ih počela sam na forum stavljati njihove fotke ljubiteljima kombijaša, dakle bila sam na pravome mjestu. Tako sam vlasnicima kombija i preporučila naš kamp, predložila ga za sljedeći susret forumaša i čovjek ne bi povjerovao no na kraju je većina demokratski upravo izglasala kamp Klenovicu za svoj drugi vw kombi susret forumaša.  Bilo mi je baš drago kad su izglasali naš kamp jer ih zbilja želim vidjeti tu. Obožavam te oldtimer kombije, unatoč činjenici da gotovo nikad nisam ušla u Njih, ali kad ih vidim na cesti obavezno hvatam fotić i bacam se na fotkanje svih detalja koje mogu uhvatiti u tom trenutku i uživam iste te fotke dijeliti s ljudima koji su obožavatelji tih limenih ljubimaca, odnekud mi se rodila strast prema tim starim kombijima. Tome je pridonjela i činjenica da sam viđala bakice i djedove kako dolaze kampirat upravo s tim starim kombijima i to me oduševilo... Nisam hippy, ali eto, sviđaju mi se posebno ti hipijevski kombiji, preslatki su... Susret vw kombija u kampu je za tjedan dana, 10 i 11. rujna i nadam se da će sve biti ok. Nadam se da ću biti dobar domaćin i da ću dobiti prave goste...  Zasad ih ima potvrđenih 40ak, a očekujemo preko 50ak vozila iz naše regije, preko sto ljudi i nadam se da će sve štimati. Bit će to okupljanje ljubitelja vw kombija i ostalih oldtimer vozila, neobavezno druženje uz pivo i roštilj, samo još ostaje da se sve kockice poslože, da forumaši budu zadovoljni, a naravno i vlasnik. Meni ostaje osobna satisfakcija jer mi se ispunila želja da u kamp dođu stari dobri kombiji, da ih vidim na jednom mjestu u što većem broju. Stoga se i dalje nadam posjetu što više ljudi, raduje me činjenica da kamp neće biti prazan, a jedino se još nadam dobrom vremenu jer je danas idealan dan i možda je šteta što nisu došli već ovaj vikend, ali neka ne bude bure i bit će, nadam se, sve ok...  Stoga, ovim putem pozivam i sve blogere dobre volje da dođu u kamp Klenovicu da se malo zabavimo svi skupa. Možda tko od vas ima neku bubu, spačeka ili pak naravno kakvog dobrog starog kombija, stoga dođite da nas je što više pa tko zna, ako bude sve kako treba možda već sljedeće godine napravimo reprizu... Dakle vw kombi susret forumaša 10 i 11. rujna ove godine u kampu Klenovica, svi ste dobrodošli!!!  |
06.08.2011., subota
Turističke agencije:p
|
06.08. dan za pamćenje,dan kad je u kamp ušlo više gostiju nego što ih nekoliko osoba može primiti, tj mjesta ima, ali ljudi trebaju uložiti maksimalan trud da bi primili toliko ljudi i izdržali kojekakve psihičke i fizičke napore... No na sve to smo bili spremni, ali, ali, agencija koja ih šalje što radi pobogu??? Ima li većih parazita od turističkih agencija???, da mi je samo znati . Čast svim turističkim djelatnicima koji se trude udovoljiti gostima, ali vlastodržci koji prodaju naše usluge obećavaju brda i doline samo da bi nešto prodali, da bi dobili što više love od provizije. Nisam bila na drugoj strani, ne znam kako je raditi u agenciji, ali da netko uzima 20% i više od cijene nekog smještaja a da pritome obeća gostu brda i doline unatoč saznanju da neke stvari ne nudimo gostima, a oni ipak to prodaju e pa to mi ne ide u glavu. Ako pošaljemo mjesec dana prije- stop booking, dakle ne možemo više primiti ljudi u određenom trenutku, niti imamo prvi red do mora za svakoga gosta koji poželi smještaj u mobilnoj kućici u prvome redu onda je red da se posluša što mu oni koji te goste dočikaju imaju za reći. Ali ne, agencija se oglušila, poslala goste s voucherom i prvim redom a mi tog mjesta, dakako, više nemamo. Danas je dan kad smo bukirani maksimalno, nikada prije nismo imali toliko popunjenih kapaciteta i točno se znalo da će se gosti imati na što žaliti, ali da je ta ista agencija obavjestila svoje goste onda stvari ne bi išle ovako kako su išle, naravno u startu se nije trebalo nuditi ono što ne možemo isposlovati. Niti smo zadovoljni mi koji ih primamo niti oni koji dolaze, a tamo netko sjedi za telefonom i svom gostu tobože traži drugi bolji smještaj, a da prije toga nije nazvao i pitao zašto smo stavili stop booking prvi i drugi red, haloooooo, puni smo... Ma nevjerojatno što ti ljudi rade u agencijama. A tragedija je naravno veća kad su tu uglavnom naši ljudi koji imaju paravane po susjednim zemljama, dobro uložen marketing, otvorene brojne stranice s paravanima usmjerenim prema svojoj agenciji te nude brda i doline ljudima, na 3 eura naše cijene oni se nadograde na 3.11€, dakle 11 centi kidaju od nas samo da bi nešto naplatili više, strpali sebi koji cent više i onda se ograđuju od svega... Ma znate što, veće lešinare nisam vidjela... Dakako, radimo sa nekim uglednim stranima agencijama, nadograđuju se i do 50% na našu cijenu, traže od nas poboljšanje usluga, dakako da osim u marketing ne ulažu ni u što drugo, dok recimo isto tako imamo strane agencije, ugledne nizozemske koji uzimaju 22% od cijene ali na njihom voucherima piše jasno što je gost još dužan platiti na licu mjesta, a što nije, dok u jednoj „uglednoj“ našoj agenciji ovakve stvari ne stoje. Šalju nam ljude koje nisu informirali, što više toga obećaju a manje napišu na voucheru bolje prođu a onda mi koji ih primamo i ispraćujemo svakodnevno se suoćavamo s gostima koji kao da prvi put negdje putuju ne žele platiti takse jer im to ne piše, a recimo kad se radi o prvom redu do mora onda im to piše jer taj dio su platili agenciji, a sad njih briga kako ćemo im mi taj smještaj naći, a nisu svjesni da su svima naplatili prvi ili drugi red nevoisno o našim upozorenjima da to više gostima ne možemo pružiti... A još gora stvar su sitni prevaranti koji vas prevare jedne godine i ne plate uplate gostiju da bi se sljedeće godine pojavili s novom agencijom i dali vocuher gostu bez naše potvrde. I kad vam dođe gost a vi ste kao danas puni, nekako ga ipak smjestite ali što reći o onima koji su ga poslali. Dakle dan prije dolaska dotična osoba, naravno iz hrvatske agencije, nas pita za smještaj i odbijamo ga da bi on ujutro u 9h poslao obavjest da gosti ipak stižu, a ti isti gosti kažu da su bukirali još u 3. mjesecu, pa je li to moguće??? I sad ja, kao sitna ribica koja mora biti ljubazna, sve te ljude dočekati, nađem se na sto čuda jer što tim ljudima reći. Sutra će slati kojekakve dopise agenciji koja ipak ima neko pokriće tj. dovoljno moći da sve svali na nas, a mi jadni kakvi jesmo dopuštamo da netko pravi budale od nas... Nakon cjelodnevnog rada mogla bih sad pisati i pisati o tim agencijama, ali mi smo sitne ribe za njih, oni će goste seliti tamo ili vamo, ispast će da ih mi nismo primili, a agencija i tako već drži novce u svojim rukama. Pitam se što bi bilo da smo odbili ljude s voucherom koji su dobili a da mi uopće ne radimo s tom agencijom nego im i dalje vjerujemo da će uplatiti na račun lovu od koje će odbiti proviziju a kako smo puni danas mogli smo taj isti smještaj prodati individualcima i zaraditi puno više nego što će nam agencija dati ako uopće da s obzirom da s ovima više ne želimo imati posla... STRAŠNO... Žao mi je ljudi jer neke stvari imaju napismeno, a neke pak skriveno iza redaka sitnim slovima, a onda opet svaki dan se moram s njima bosti, objašnjavati im suluda pitanja, ali na kraju to je moj posao, ali i meni bi netko mogao olakšati kad bi u startu ljudima objasnio što prodaje tj. što se plaća a što ne... Želim reći da mi se agencije gade, gade, ali stvarno, dosta mi je tih ljudi koji sjede u uredima, bulje u kompjutore, odgovaraju na telefonske pozive, prodaju sve živo, a da uopće ne odgovaraju na mail kad im se stopira booking, kad im se kaže puni smo, prestanite slati rezervacije, prestanite nuditi prvi red, prestanite naplaćivati nešto uvećano za 11 centi ako piše da se plaća na recepciji, na kraju krajeva stoji i u ugovoru... Gadi mi se jedna naša jadranska agencija, malo razmislite koja je, ako pogodite dođite slobodno u naš kamp i ja ću vam od sebe platiti jedan dan boravka u našem kampu, šator po mogućnosti i auto, ok??? Isto tako bježite od još nekih agencija s kampom u nazivu, isto tako sad se zove malo drugačije, također nešto kao jadransko, ako pogodite i tu onda možemo i na ćevape... Užasno sam umorna danas, ovo pišem nakon što sam popila jednu pivu, nakon toga jednu tabletu za glavu, koju palačinku, voćnu salatu i užasno mi je vruće... Bio je ovo koma dan, prava turistička špica, na sve to smo se spremali, nažalost dogodilo se da su nam i čistaćice baš danas obolile, ali sve smo to preživjeli, no ova borba s lešinarima me dotukla... Voljela bih da gosti shvate da zaista nismo mi krivi za neke stvari, žao mi je što nekada dođu i vide da je kod nas puno jeftinije nego preko agencije pa skuže što ovi rade te bih isto tako voljela da ljudi ako već rezerviraju onda rezerviraju preko nas jerbo bismo onda znali za što smo mi krivi ako im nismo u nečemu udovoljili ali ovako ako im netko napiše da imaju televiziju u mobilnoj kućici a mi je ne nudimo onda bih voljela da shvate da je to paravan agencije a ne nas, to sigurno nisu našli na našoj stranici... Evo zašto bih sad lijepo otišla kod neke bakice u zimmer frei nego otišla u neku agenciju i kupila nešto što mi neki posrednik nudi koji gleda da samo napuni svoj džep a od iznajmljivača zahtjeva što više dodatnih usluga. što više pogodnosti a gleda kako što više love spremiti u svoj džep i onda mi obični smrtnici ispaštamo i uništavamo ljudima godišnji odmor a ne shvaćaju da smo tu zbog njih, da im ugodimo, da se i našalimo kad treba, jedan suživot gdje smo nekome na usluzi i tome nekome na kraju nije teško platiti za ono u čemu je uživao, gdje se osjeća dobrodošao i nije izigran niti u jednome pogledu.. To je ono čemu težimo, ali na kraju zbog tuđih gluposti svi ispaštamo. Danas smo nažalost prvi put otkako sam ja tu imali slučaj da je gost otišao jer nije dobio prvi red, opet nije naša greška, ali eto agencija je sebe izvadila jer mu ponudila drugi, mi nažalost drugog nismo imali, a da oni nisu ni nudili prvi do ovoga ne bi došlo kao što dosada nikada i nije jer ljudi dobiju ono što je u tom trenutku najbolje ostalo a toga danas nažalost više nije bilo... Stoga pamtit ću ovaj dan kao jedan izuzetno naporan, kao dan kad mi se gade oni koji gledaju svaki cent kako bi spremili u svoj džep... MAFIJA... Unatoč svemu, pozdrav iz kampa, barem nije dosadno!!!  Uploaded with ImageShack.us |
09.07.2011., subota
Rano jutro...
|
Rano jutro. Napokon sama sa sobom. Biti će ovo paklen dan, pakleno vruće, noć je i tako neprospavana. Prokleti komarci, nesanica, a još treba preživjeti radni dan. Kao što sam rekla nedavno, rođena sam na -20, i ne mogu funkcionirati na +40, jarac, prvi mjesec, najveća zima godine 1985. Napokon sam sama sa sobom... Eh da mi je ovako još sat vremena visjeti na netu pa negdje u hladu ponovo u krevet, no kao što rekoh čeka me još 1 radni dan, danas sezona počinje, mislim već je počela ali nakon zaslužena 2 slobodna dana sad moramo punom parom naprijed, a čini mi se da sam i dalje umorna, znam što me čeka... |
13.05.2011., petak
Odlazak tj. povratak;)
|
Evo ga, spremila stvari 4. put u godinu dana. Postala sam terenac, nakon 5 mjeseci života u prenočištu kojem neki tepaju da je ipak hotel, idem natrag u kamp, na recepciju, tajnički posao privremeno napuštam. Ne znam što bih rekla. Nisam tako daleko od doma, živcira me spremanje stvari, ali eto, ne gine mi seljakanje, a počelo je davne 93. Počela sam sa sezonom, odradila i zimu i sad opet na sezonu, ne mogu reći da mi je dosadno. Puno sam ljudi upoznala u toj godini dana, unatoč tome što mi se prigovara i dalje nedostatak komunikacije moram priznati da osobno vidim veliki napredak. Nekoć bi sve završilo na ovom blogu, negdje na papiru, a sada sam postala dosadna pričalica da me ljudi znaju ušutkavati, dakako da i dalje balansiram s kim pričam ali ponekada i pretjeram. Kažu da sam se opustila u zadnje vrijeme, kako na poslu tako i privatno, može biti, možda sam malo i pretjerala, ali daleko od nekih dragih ljudi lako se pretjera u nekim stvarima. Na poslu sam se počela ufuravati no na vlastito inzistiranje selim dalje u sezonu, mijenjam radno mjesto u istoj firmi, još jedan izazov, ne može se reći da sam više početnik, a opet krečem iznova. U ovoj godini dana sam puno toga naučila, puno puta zanemarila blog, puno više se posvetila poslu a manje razmišljanju o kojekakvim glupostima. Ponekad mislim da sam postala i rob poslu, ali i to je život, okružena sam bila s puno ljudi, preživjela sam u svakom slučaju. Bio je gušt skupiti sve kolege danas na poslu, nazdraviti jednu pa makar neki željeli da odem ili pak ne odem. Povratak? Tko to zna, lako moguće, ali psiha je čudna priroda, nikad ne znaš kad će te baciti u drugom smjeru... Jedna stvar me jako veseli, a opet te stvari se najviše i bojim. Moglo bi biti svega, ali kao što rekoh neće biti dosadno. Ljudi moji vidimo se ponovo u Klenovici, nakon Ličkog Osika, Bakarca, Kostrene, Rijeke, moji sljedeći dani biti će provedeni u Klenovici, mjestašcu s malo toga ali opet priraslo mi srcu. Život na brdašcu s prekrasnim pogledom na Krk, Novi Vinodolski, Sv. Anton, zalazak sunca, hrpa turista, vrućina, živciranje, rad, smijeh, krepivanje, sve me to čeka. Cilj-preživjeti još jedno ljeto, neka bude ka prošlo i biti ću zadovoljna;)  |
25.02.2011., petak
Venezia
|
Kada ne radite onda obično imate slobodnog vremena ali nemate novaca. Kada radite možda i imate nešto novaca ali nemate vremena i uglavnom se to tako vrti u krug i nikad mira nema. Ali eto, ponekada je i jedan dan sasvim dovoljan da se ispuni neka želja, otiđe nekud pa na kraju krajeva ne mora se ni imati puno novaca ni imati puno slobodnog vremena, bitna je volja. Bili mladi ili stari, volja nas pokreće, bez obzira na sve drugo. Pa tako je i jedan dan u Veneziji bio dovoljan da se napune baterije, da se malo opustimo, nešto novo vidimo i lijepo provedemo. Pa tako je i bilo, mislim da fotografije govore za sebe... 19.02.2011.                 Jedan dan, ispunjen... |
08.02.2011., utorak
Bez izlaza...
|
Uvijek mislim da se sranja meni događaju, ali ako ćemo realno ne baš uvijek, ali ako ćemo i dalje kukati onda ću ponoviti-sranja se samo meni događaju. Ah ti pehovi, imala sam ih dosta. Nije baš najsretnije kad nakon napornog dana na poslu završite zaključani u wc-u i to u trenutku kad su svi već napustili firmu. Jedna od mojih uloga na poslu jest da uglavnom ja prva otključavam firmu i zaključavam. Na kraju radnog dana dok svi jure već u 3 sata doma, ja ostanem još malo iza njih dok sve pogasim, zaključam i idem i ja laganini. No eto, povraga, danas kad sam sve ispratila imala sam još vremena za otići na wc, zaključam se unatoč tome što nema nikoga, jbg., navika mi se uvijek zaključati makar nigdje nikoga pa tako i danas. I nakon što sam obavila ono što je ljudski obaviti krenem se otključati kad ništa, ne mogu okrenuti ključ, zapela sam u malom wc-u s lijepim zrcalom. Mislim zrcalo je zgodno jer nemate nikoga kraj sebe pa se tu i tamo pogledate, napravite patničku facu, pa onda zamislite neki film i pomislite kako bi glavni lik u tom filmu već razbio zrcalo, razbio što god može razbiti,vjerojatno bi i školjku otrgnuo van... A što sam ja mogla napraviti osim pogledati se još jednom u zrcalo?. Eh da, kad imate službeni mobitel onda na sreću ili nažalost ga nosite sa sobom i u wc tako da sam imala tu malu spravicu kod sebe i okrenula prvo broj kolegice da je pitam jel se njoj desilo već takvo sranje ili sam ja prva. Naravno bila sam prva, ali eto ona me uputila što bih vjerojatno i bez njene rečenice napravila da zovem kućnog majstora koji je uglavnom tu, ali prošlo je 3 sata i teško da je u blizini. Naravno dobro sam pretpostavila, nazvala sam ga i bio je negdje u trgovini, radno, ali se trebao vratiti u firmu tako da mi je preostalo čekati. I kao što rekoh, da je to film u pomoć bi mi došao neki super zgodni lik, ja bih već krepana sjedila na ploćicama i proklinjala svoj život, ah da, nisam sjedila, proklinjala jesam. I tako opet sam zvala kolegicu, čakulale smo sve dok nakon 40ak minuta nije došao majstor i trgovkinja iz marketa i mojoj muci je došao kraj. Brzo su me otključali, pitali zašto nisam vikala jer nam je market odmah do ureda no nisam, lakše je bilo mobitelom, barem sam se nadala. Zgodan peh zar ne?. Možda je ovo smiješno, možda nije, možda je naporno kao i naporan današnji dan, glava me boli od svega, teško je boriti se s ovakvim stvarima. Ah, što reći?, krepana sam, moram toliko toga kombinirati, o toliko stvari misliti i onda još nakon svega ostanem zaključana u wc-u samo sa službenim mobitelom. Ne biste li rekli da sam na kraju krajeva ipak savjestan radnik, ha??? |
08.01.2011., subota
Moje lude misli i ja...
|
Izgurala sam mjesec dana na poslu. Što reći? Posao je posao, dalo bi se svašta reci, ali cemu? Sutra mi je rođendan. Ne bih tome pridala nikakvu važnost da me ovih dana ljudi nisu pitali upravo to. A kako su podaci dostupni gdje god se okreneš danas je procurila informacija na sve strane, dovoljno da jedna osoba ima pristup i svi drugi znaju, mada i dalje ne kužim kakve koristi od toga. Gluposti, samo su me zbedirali oko tog rođendana da sam daleko od sviju, a opet blizu sviju koji znaju da mi je rođendan. I što sad? Kažem, glupost... Filmovi. Zadnjih mjesec dana nemam televizije ali pogledam barem 1 film dnevno, osim ako sam stvarno umorna pa na pola filma prekinem ili sam bila zauzeta čitav dan pa nisam stigla, ali uglavnom pogledam. Zapravo, čudno kako je čovjek umoran i film mu dođe kao uspavanka, da odmori malo mozak, a jednostavno ne stigneš pratiti radnju. Pa ipak, današnji film koji sam pogledala se dotakao pisanja dnevnika, dovoljno da me motivira da se sjetim bloga. O blože, dragi moj blože, oprosti što te zapostavljam. Ne zapostavljam tebe osobno, zapostavljam svoje misli, puštam ih da lutaju, da lebde ali dok ih ne stavim ovdje nikako da se slegnu, da se primire, da shvatim o čemu ja. O blože, dragi moj blože, tebi se ispovjedam. Ne, vas nema, vi niste tu, blog je tu... Jedna osoba, draža od sviju, drago mi je... Jedna osoba, zaboravljena, drago mi je... Televizija. Na neki mi način fali, ali ne previše. Čudno. Ponekad bih voljela da je samo čujem, ne moram gledati telku, ali da je upaljena i da čujem glasove dok surfam, to bi bilo dovoljno. Ali imati besplatni net u hotelskoj sobi, nije loše, naprotiv. Ako moram birati između telke i neta onda bolje net... Svakodnevnica. Posao, posao, posao, da, ipak se vraćam na posao. Dobro je dok si sretan kad nešto dobro napraviš. Loše je naravno kad bi nešto volio napraviti ali ne znaš sam, eh to je najgore. Još kad ljudi očekuju da nešto napraviš, a nitko ti nije pokazao. Dakle, snađi se sam, nema tu filozofije, zakon jacega... Tračevi. Tako su neizbježni. Jedna ekipa trača drugu, druga prvu. Sapunice su svuda oko nas, čudni likovi, prefrgani, svega i svacega, ali još dragih ljudi ima... E na tome sam zahvalna. Ne moramo si ni pošteno čestitati Novu godinu da bismo se razumjeli (ne, ne radi se o tebi). Lijepo je otići na kavicu, dakako ovisi s kim ideš, normalno s nekim porazgovarati, to su sitnice koje mi puno znače... Žao mi je što se neki kontakti gube (ne, ne radi se ni o tebi), ali:"Svatko piše svoju priču, svatko bira svoj put, sad dok možeš ostavi svoj trag da se zna da bio si tu...“ (Elemental) |
01.12.2010., srijeda
"Radit jer živjet se mora"
|
Tko sam ja da u današnje doba odbijem posao? Apsolutno nitko, dakako da nisam odbila, dapače... Nakon odmora od sezone, poziv natrag na posao me obradovao, novo iskustvo, sve novo, pa ipak, prosinac je, blagdani se bliže, a ja moram opet pakovati stvari i krenuti tamo gdje sam i prije 8 mjeseci s tim da sad idem na drugo radno mjesto, u drugo radno okruženje, a na isto mjesto boravka. Ah, ne znam što bih rekla, emocije su pomiješane. Vadim se na to da ću izbjeći pravljenje kolača za Božić (a onda opet nije li i to čar Božića), brže će mi proći mjesec, ali istodobno opet me strah tog novog početka i to već od ponedjeljka 6.12. Pa tko će mi donjeti poklon za Sv. Nikolu, zaboravi! Nakon recepcije ceka me uprava, možda ću se baviti tajničkim poslovima, možda turističkim, dakle gledam to s pozitivne strane da ću dosta novoga naučiti baš tom «selidbom» iz jednog područja u drugo. Naša firma voli multipraktike, a koliko god to nekome čudno izgledalo nije loše naučiti što više toga. E da, tako se ja tiješim da ću štošta novoga naučiti ali svjesna sam da to nije lako pa me istodobno strah... Sad kad sam doma na toplome, možda mi gore izgleda ta selidba. Idem živjeti u hotel, ceka me vjerojatno neka mala sobica, a iako doma najviše volim svoju sobu još ljetos sam se uvjerila da mi je soba bila najmrže mjesto i služila mi je samo za prespavati pa ako i sada bude tako i priviknem se na to neće biti loše, samo dok se naviknem. Glupo je biti rob zidova, tješit ću se da je dovoljan samo krevet, pogotovo još kad ga ne plaćaš, ali znam da neće biti lako. Još jedna stvar, vraćam se buri, e ljudi moji što je ta bura opaka. Bura mi je pokazala svoje zubi još ljetos, a mogu misliti kako je tek sada zimi. A uz to neću biti na snijegu, nema sanjkanjaL. Eto, još jednom Liku mijenjam Primorjem. I ne, ne žalim se, samo me strah opet novog početka, ali s obzirom da će tamo biti kolegica koja me pazila otpočetka vjerujem da će mi i ovoga puta olakšati koliko je u njenoj moći i zbog toga ću joj uvijek biti zahvalna. Na kraju krajeva neću biti kao "Pale sam na svijetu"... "Stigli smo iz daljine tiho je svitala zora ovdje ćemo radit sine radit jer zivjet se mora..." E ovo su stihovi iz Vajtine pjesme "Sjetim se Bosne", padam na nju kad razmislim o sudbini mnogih... |
18.11.2010., četvrtak
"Grad- to ste vi"
|
Gledam danas te slike Vukovara, dva dokumentarca, ne možeš razluciti koji je bolji od boljeg. Nekako se ne želim sjecati proslosti, rata, ali zapravo konstantno je to negdje u meni. Nisam još nikada bila u Vukovaru, a zapravo imam neku cudnu potrebu otici tamo. Žao mi je što je prošla još jedna godina, a još nisam vidjela Vukovar. Ne bih voljela opet pricati o ratu, ali kad gledam sve te slike nikada ne mogu ostati ravnodušna. Duboko osjecam da cu i dalje "rasti", a da neke slike nikada neće izaci iz mene. Ponekada se uopće ne želim toga sjecati, drage volje bih ostavila to iza sebe, no kad vidim te slike rata, sjetim se sebe, nas koji smo sve to prošli. Otići od kuće, biti i dan danas stranac negdje, manje vrijedan jer nisi na svome, manje vrijedan jer si protjeran. Nismo mi manje vrijedni, no ljudi brzo zaboravljaju, mi nismo birali, sad kad je sve prošlo neki bi rado da opet pocme. Ne ponovilo se, politika nas zavadila, bilo i ostalo... Ma da, preteška je to tema, opet će ostati nedovršena prica, a voljela bih da je jednom mogu završiti... Mi, djeca rata, gdje smo mi?... |
