U što starimo?

14.07.2018., subota

Ponosni...

Ovih dana u ovom nogometnom ludilu, jedna stvar mi je non stop u glavi. Voljela bih da je on to mogao doživjeti. Skupa smo znali gledati sve naše sportaše, što rukomet, nogomet, skijanje. Brat bi uvijek išao gledati vani, mama bi gledala u sobi sapunice, a nas dvoje smo skupa pratili sport.
Svaku utakmicu na ovom prvenstvu bi se toga sjetila, kako mi to nedostaje.
Sav ovaj uspjeh vatrenih tjera mi suze na oci, ne mogu biti ravnodušna, ne mogu reci na glas, ali jako mi fali.
Falit ce i sutra na finalu, nadam se da gleda odozgo i da je ponosan kao svi mi, znam da je...



- 12:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.02.2018., utorak

Bakar 2

Dan nakon bure sve je ljepše. Noćna šetnja je ugodna, koja pahulja dobrodošla, sreća je u malim stvarima.


- 21:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Veljača

Bura dere već već drugi tjedan u bakarskom zaljevu. Podsjeća me na veljaču 2012. godine kad je okovala sve od Bakra, Senja pa nadalje. Ne popušta, ali tako to mora biti, zima je...
Ovako je jučer bilo u Bakru:





Bakarac




- 09:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

16.11.2017., četvrtak

Konji

Volim ih vidjeti. U prirodi, slobodne koliko to mogu biti. Konji. Tako posebni, jedinstveni, tako veliki, a tako plahi...
Ove sam srela u Lici, kod Perušića.


Ovaj pozer mi je prišao, no nažalost nisam imala kocke za njega, drugi put ću se pripremiti... Zaslužio je...

Oznake: konji


- 22:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.01.2016., srijeda

Noćna šetnja

Nova godina došla, novi snijeg, napokon sam ga docekala. Trenutno na GO u Ličkom Osiku pa sam si priuštila jednu noćnu šetnju Osikom. Vrijedilo je:)








Oznake: zima lički osik


- 22:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.12.2015., subota

Let it snow...

Prošao je i sveti Nikola, stiže Božić. Malo sam se iznenadila kad je kolegica za sv. Nikolu tražila kćeri šibu za kupiti jer sva djeca u vrtiću imaju šibu pa bi i ona, uz sve ostalo što joj je namijenila. Drugi dan dolazi kolegica i kaže da maloj traži zlatokosu lutku s kosom do poda, da ona ima dvije do pol leđa ali da mala hoće do stopala jer tako prava zlatokosa izgleda... I tako mislim si ja kako ništa od toga nisam imala kao dijete, ne sjećam se ni da sam takvo što željela. Kod nas nije bilo takvih darova, mislim da se ni mama nije zamarala time niti sam ja znala za takvo što. Znala sam da šibu dobivaju zločesta djeca pa sam bila ponosna što šibu ne dobivam, kod nas su slatkiši uvijek bili in.
I tako gledam sad koliko se toj djeci udovoljava i istovremeno ne mislim da sam išta previše propustila što to isto nisam imala. Ono što ja volim u ovo doba godine i ono što smo mi kao djeca radili jest sanjkanje.
I zato kad vidim snijeg, saonice, uhvati me nostalgija jer to je ono što smo mi imali. Imala sam skijaške dječje hlače, saonice i noge za uspeti se do najveće uzbrdice kako bi spust bio što bolji. To je bilo to, cijeli dan na ledenom zraku, obrazi crveni, noge mokre. To sjećanje na djetinjstvo je nešto cemu bi se uvijek vratila da mogu, to je ono što ja svake zime poželim i što probudi veliko dijete u meni. Ne znam ni skijati, ni rolati da idem sad na ova novootvorena klizališta, znala sam samo sjesti na saonice i pustiti se s jednog kraja Pirote do drugog. Nama djeci su najveći neprijatelji bili čistaći ulice, oni likovi iz cesta što dovezu sol i pospu cestu, njima i babama koje su to isto radile smo u inat znali i posuti vodu i zalediti čitavu cestu. Bila su to neka druga vremena, drugacija djeca nego danasnja. Kad kažem da ne razumijem to ugađanje djeci, uvijek ce mi netko reci da ja to ne razumijem jer nisam majka, ok, mogu se složiti s tim, ali i moja mama je bila majka pa ne osjećam da me necime posebno zakinula... Naravno, ne mislim nikome ništa pametovati, nisam tu radi toga. Nakon dugo vremena sam samo sjela i poželjela reci po stoti put koliko volim snijeg i sanjkanje i koliko je bilo lijepo biti dijete neoptereceno materijalnim, bila je bitna igra, koja gruda snijega, najbrže saonice, najveći vlakić koji smo mogli napraviti kad se svi povežemo. Ponekad smo znali završiti u potoku, ali uci u toplu kuću i presvući se, utopliti, to je bio osjećaj toplote, nikad više ponovljen...
Lijepo je bilo biti dijete u nekom drugom vremenu, zaista je, šteta što je djetinjstvo naglo prekinuto, što taj osjećaj ne traje vjecno...
Keep trying



- 10:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.07.2014., srijeda

Onaj osjećaj

Onaj osjećaj kad čovjeku dođe i zapita se zašto nisam rođena pod sretnom zvijezdom.
Onaj osjećaj kad si posran od drugih, onaj osjećaj kad se gadiš sam sebi, onaj osjećaj kad si kriv za sve i onaj osjećaj kad bi sve poslao k vragu.
Onaj osjećaj kad ne želiš dati gušta drugima ali te svejedno slome...
Onaj osjećaj kad ti se čini da sad pišeš ka svi oni koji svakodnevno na fejsu započinju rečenicu sa:"Onaj osjećaj".
Onaj osjećaj kad bi opet svima sve rekao, ali ne možeš.
Onaj osjećaj kad pukneš pred krivom osobom, onaj osjećaj kad znaš da će ta osoba svima sve prenjeti.
Onaj osjećaj kad si nemoćan, kad želiš promjene, kad ne znaš kako do njih doći, kad te uzela kolotečina i kad ne znaš kako pobjeći i vrijedi li bježati?.
Onaj osjećaj kako sve radiš naopako, kako ti ništa ne ide.
Onaj osjećaj kad želiš reći nešto pametno, a ispadaš gluplji nego što jesi...
Onaj osjećaj kako bi zbrisao na kraj svijeta, kako bi svima rekao zbogom...

- 21:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.06.2014., utorak

Ora, Ore, Ori - 2. dio

Danas se u Jajcu slavi blagdan Sv. Ive. Moji iz Travnika pohode Jajce pješice, nisam ih pitala ali znam da je tako. Tako je svake godine, ja ne idem tamo, daleko sam, bila sam kao dijete jedanput, autom. Otkud ja o sv. Ivi i Jajci?, jednostavno taj dan me asocira na Oru, babu Oru.
O komu?, o čemu ja?, opet o babi Ori. Često je se sjetim, često mi padne na pamet što bi ona rekla, kako ironična bi bila na nešto, komu bi što podvalila, koga bi nasmijala, kome bi se čudila...
Eh koliko smo slične, tko bi rekao da je ostavila toliki trag na meni. Ona se molila bogu za mene, ona me učila da se molim bogu no nisam sigurna koliko me dobro naučila, ona me čuvala, ona me kudila... Posebna je bila ta moja baba, ne znam je li glupo reći no vidim dosta sličnosti među nas dvije, a smetalo mi je nekoć kad bi me zezali da sam ista baba Ore.
Na današnji dan nas je napustila, a molila se Sv. Ivi, mnogi se mole, ja baš i ne znam. Da baba čuje što sad pišem rekla bi sigurno kako to možeš reći, bolje šuti, ali što kad je tako. Baba je bila iskrena na svoj način, a ja sam na svoj. Fali mi i ona i on.
Moja baba nije imala bajan život, uvijek bi reci da je preživila 2 rata, a kamo li sreće da nije. Imala je jako srce, odrasla na kruhu i mlijeku, no moždani je bio jači, no i lijepe godine je nakupila, starost je učinila svoje. Baba nikad nije radila u „produzeću“ pa nije imala „penziju“ pa sam od nje uvijek slušala koliko je bitno raditi i imati svoju „penziju“ no baš me zanima tko će je od moje generacije zaraditi i hoće li je i biti ako ikad doživimo starost moje babe...
Babi Ori sam nazdravila jedne godine s Milejn maksuzijom, baba je imala obićaj tako sa ženama na kavi popiti jednu rakijicu, po jednu svaka ženica, malo Bilićka, malo Eldićka, Ljube...
Jedna stvar koju sam cijelo djetinjstvo igrala s babom je "čovjeće ne ljuti se", uvijek smo igrale u „pare“ a nikad nismo jedna drugoj dale ni dinara, a ni kune. Unatoć tome što je baba djelovala kao hrabra žena bila je užasno strašljiva, baš kao i ja, mislim da se obje bojimo svoje sjene...
Jednu stvar si zamjeram glede babe, no tu si više ne mogu pomoći, teško je ispraviti nešto neispravljivo, teško je trenutak koji se desi samo sada ikada više promijeniti stoga se moramo nositi sa svojim greškama, ljudi smo, baba bi oprostila...

- 20:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.03.2014., srijeda

Ora, Ore, Ori...

Moja baba, baba dakle, ne baka, davno mi je ka djetetu znala postaviti pitanje:
“Na koga si tako otprđena?“
Baba je umrla, ja sam porasla i dalje nemam odgovora na to pitanje, možda jednostavno – na sebe...

R.I.P. i isprike babi što sam takva, možda njoj najslicnija...

- 22:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.02.2014., srijeda

Dosadnjikavo...

Tamo negdje u ljeto 2007. u 30 dana na nekom drugom sajtu sam napisala 30ak postova. Cilj je bio svaki dan napisati barem jedan post i to mi je uspjelo i za to sam bila adekvatno nagrađena. I nakon 6 godina razmišljam bi li sada bilo moguće napraviti isto, pisati svaki dan? Moj odgovor je ne, definitivno ne, a razlog? E pa to zbilja ne znam. Otkud sam tad crpila inspiraciju?, gde je nestala sada? Blog i dalje volim mada svako toliko razmišljam o tome da ga zatvorim ali na koncu mu se uvijek rado vraćam, ali da imam nešto pametno za reći zaista nemam. Sjećam se nekoć kako sam rado pisala, sjećam se i nekih pozitivnih komentara, bilo je svega. Na neki način i fejs je pridonio tome da zaboravimo na blog, mada u zadnje vrijeme ni fejs mi ne služi za puno toga, ono što me tamo opušta je i dalje jedna obična igrica, pročitam tu i tamo šta drugi pišu i ništa pametno zaista, ali eto, većina nas je pod njegovim utjecajem i dalje...
Danas ne pratim previše ni tuđe blogove, sve se s vremenom promijenilo, puno starih blogera je nestalo pa samim time i to je pridonjelo nemotivaciji na svakoj razini...
Ma da se ne vraćam na staro, samo sam u biti htjela donji post potisnuti i napisati nešto „novo“ pa eto da mi ne stoji staro idemo na novo, pa ću se tako opet motivirati da „maknem“ ovo i tako iz dana u dan blog stoji kako stoji...

Image and video hosting by TinyPic


- 13:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

08.01.2014., srijeda

Ono kad vidiš 92 umjesto...

Jedna od stvari koju nikad nisam voljela je slaviti rođendane. Nikad me to nije privlačilo i kad već krenu godine gore svaka sljedeća ti pada gore i gore, barem meni. Dođeš u ono vrijeme kad kreneš razmišljati što si do sada napravio tj. što nisi pa samim time da mogu uvijek bih najrađe preskocila rođendan. Nisam sad u nekim godinama u kojima baš moram povlaciti crtu i zbrajati sve, ne trebam pretjerano brinuti oko takvih stvari ali jednostavno htjela sam reci da ne volim svu tu strku oko rockasa.
Otkako se fejs pojavio i znani i neznani ti ostavljaju poruke preko zida pa sam ove godine odlucila prvi put napraviti bojkot fejsu te ga ovog casa prvi put u povijesti deaktivirala dok ne prođe dan, dva, pa da vidimo tko još pamti datume, sigurno ih je malo, hehesretan. Blesavo je kad ti taj dan svi živi zatrpaju zid, a da ga nemaš ne bi te se nitko ni sjetio realno gledajući. Sutra mi je rockas pa živi bili pa vidjelibelj.
Nemam ništa protiv ljudi koji uživaju slaveći naveliko rođendane,svaka im cast, no meni osobno otkako znam za sebe nikad mi se to nije dalo. Taj jedan dan u godini mi je jednako zlo kao i na staru tj. novu godinu, ono kad moraš biti vesel, a tebi potonule sve lađe. Moram naglasiti kako su mi dragi pozitivni likovi, suprotni meni, vesele starije ljude koji s oduševljenjem slave svoje godine, dan svog rođenja, sve ja to kužim, ali meni osobno to ne prolazi, nisam taj tip, nemam to u sebi niti se mogu prisiliti niti želim pretjerano, iskreno govoreći.
I ovaj naziv mog bloga, nikad ga još nisam promijenila, često ga spominjala, gledam ga, uvijek se iznova pitam kad ga vidim.
I što mi godina više donosi?, standardno – Još se nisi udala? - Stara cura?, je, sad već mogu i taj lijepi pridjev dobitibang, no no sikiriki. Nisam u bedu naravno, samo puno puta ne vidim razlog za slavljem, opijanjem, samo zato što je većini to normalno...
Evo da ne moram sutra na posao ja bih najrađe voljela prespavati taj dan i adio dragi moji, srest ćemo se na vašem ročkasu;), bit će mi drago...
Živjeli....

Image and video hosting by TinyPic
I ono nakon svega se čovjek sjeti rođendanske želje, ma vodite me na Vlašić i neka padne snijeg...

- 21:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.10.2013., utorak

"Hotel California"

Nakon dugo vremena opet sam poželjela nešto zapisati, ali samo sebi za gušt, za sebe kako bih se sjetila jednog dana ovog perioda života. Već tri godine (s povremenim prekidom) živim u sobičku u jednom hotelu (zapravo prenočištu zvanom hotel), a zadnju godinu i pol tu su živjeli i radili još „neki“ ljudi. Ponekada sam se osjećala kao da sam u nekom hostelu gdje smo zajedno imali jedan kut za sebe (dio kuhinje) a bogme i cijeli hotel, gdje smo provodili zimu i ljeto, jesen i proljeće. Bio je to na neki način suživot s ljudima s kojima nemam baš neke prevelike sličnosti, ali eto sudbina nas spojila tu gdje jesmo. Provodili smo dane čakulajući, tračajući, jedući, radeći (oni više nego ja budući sam još uvijek jedina koja tu živi, a 10ak km dalje idem na posao u istoj firmi kao i oni samo što oni rade tu u hotelu, a ja drugdje)...
Možda sam zadnji put na neki način o sličnoj temi pisala nakon odrađene prve sezone u kampu, no evo sad sam opet u fazi kad dolazi do određenih promjena, kad će ljudi opet izići iz mog života, otići iz ove kolotečine i kao i prije nikada više ništa neće biti isto...
Danas pjevam – Pusto, pusto, pusto mi je sve... Ostao nas je manji broj koji smo još uvijek tu, ali ne, to više nije isto niti će ikada više biti. Ljudi koji su tu živjeli i radili srećom otišli su ipak doma svojoj djeci tako da nije to ništa tako crno (mada u određenom momentu neće raditi, ali su vrijedni pa ne sumnjam da će si naći nešto) kao što bi se po mome dalo zaključiti no ja pišem iz svoje perspektive i znam da će mi ovi ljudi faliti, da budem potpuno iskrena falit će mi „njihova“ šefica kuhinje, moja kuharica.
Navikla sam se na ovaj suživot... Kroz zadnje tri godine sam upoznala toliko ljudi, ljudi koji samo prolaze kraj mene, s kojima se povežeš i onda na neki način nestanu... Nije to ništa toliko neobično, ali evo ovaj put sam sve to nekako emotivnije shvatila i ne mogu ne razmišljati o tome da je ovo kraj još jednog perioda mojeg i njihovog života...
Šteta što je sve tako završilo, možda se jednog dana i nastavi no neće više biti isto.
Danas se spustila neka čudna magla nad Bakarcem. Gledam slike iz Dalmacije, ljudi na plaži, u moru, a gle čuda Bakarac u magli, sivilu, tami, pustinji. Pustinja danas, sutra, preksutra, poželjet ću neku drugu promjenu. Nekako mi fali dom, jesen u Lici, Plitvice u bojama, fali mi i on... Brišem suze, težak li si živote...


Uploaded with ImageShack.us

Ovim putem zahvaljujem se dragoj kuharici koja me hranila zadnju godinu i pol dana. "Ostavila" je svoju djecu, a nahranila još puno druge dice... Hvala na svemu...


- 19:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.06.2013., srijeda

Timelapse

Evo objavila bih ovdje svoj 2. timelapse video:

Bakarac



Malo mjestašce Bakarac, rekla bih na prvu da tu nemam što fotkati, ali samu sam sebe prevarila. Baš mi je šarmantno ovako sad kad gledam hrpu posloženih fotku u jednom videu i to fotke iz Bakarca...

Prvi timelapse mi je imao više grešaka nego ovaj dok je ovaj malo kraći ali je zapravo samo dio materijala koji spremam za produženu verziju. U zadnje vrijeme lutam okolo s crnim mislima, ali tražeći samu sebe dangubim satima snimajući bezbroj fotografija koje čekaju na ovakav jedan video. Ovaj sam relativno brzo napravila. Sinoć sam ošla do mora u Bakarcu koje mi je btw. 20 metara od sobe, 2 do 3 sata sam sjedila dok je fotić sam radio, otišla sam natrag u sobu i do 1 sat poslije ponoći video je bio out. Imam još materijala snimljenih za napraviti timelapse Rijeke, dovršiti Bakarac, u biti treba jako puno vremena za ovo, a ja ga ponekad imam, a ponekad i nemam, no najbitnije je pokrenuti se pa polako...
Možda mi i je problem taj što bih ja to na brzinu nekako napravila pa samim time uvijek radim greške u koracima, a za ovo ipak treba vremena, dakle treba puno i živaca... Ali, ali me jako i uveseljava, i dok ja gubim sate snimajući fotografije kao što se vidi iz priloženog, video traje tek neku minutu i pol. Isplati li se? Radim to iz gušta pa se nadam da će se ovo još nekome svidjeti, a ne samo meni...
- 12:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off





Više od toga

Remi:
Mi smo mala zemlja s velikim talentima
Za sve imamo svoj pandan, to nas čini sretnima
Hrvatski Idol, ne Američki, šancamo zvijezde na traci
Na prvenstvu trasha, mi smo prvaci.
Ima nas 4 milijuna od Iloka do Brijuna
Imamo prirodno bogatstvo, al nemamo kuna.
Svaki do 4 milijuna voli stati pred mikrofon
Kolko teško mora biti pogoditi ton?
Ma dajte, pa to je laka lova bez dozvole radne
Kad nam neće dobro ići, mi ćemo svirati svadbe
Svi bi se slikali, lickali, oblačili i skidali
Pokazivali kolko su nezamjenjivi
Stari rokeri su mirni i rade u banci
Izdaju «Best of» izdanja i briju da su junaci.
Evo i šlager pjevača kad se lovica potroši
Obrađuju Indexe jer to se sada nosi.
Tekstopisci traže inspiraciju na dnu čaše
Ako pjesma nema smisla, plati tamburaše.
Kad presuše ideje i usmrde se refreni
Zaustavi se vjetre, a ti pjesmo kreni!

Uapapapaaa…

Shot:
Mi smo,
Mala zemlja na velikom ego-tripu, za
Dom bi dali život al iz džepa niti lipu, imamo
Velike zvijezde i male tiraže
Sviramo festivale i skupe playback gaže, imamo
Taj neki Jet-Set, o njima sve se sazna, al
Čim se bave ti ljudi – to nitko ne zna, kod
Nas ima svega, pjesmica na tri tona, a svi
Šute da je to maznuta talijanska kancona
Prodaja pušiona, al šta s tim ljude davit
Pokaži dekolte i Story će to objavit
Bitni su mediji, ko te pita jesi talentiran
Samo budi prisutan i uspjeh je garantiran, imaš
Nogometnu, Božičnu, pjesme za svaku prigodu
Mase plješću autoru a autor svome prihodu
Albumi po formuli za svakoga po nešto, par
Brzih, jedna spora, sve obrađeno vješto
Estrada ne voli da ju se zove tim imenom,
Dj-i su u svađi, a rokeri bore s vremenom
Reperi briju sad na pare i drolje
Lagano curimo prema dolje...

Refren:
Treba mi više od toga,
Svaka mi pjesma zvuči isto odoka
Treba mi više, treba više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga.

Trebam više od toga,
Dosta mi je i budnica i folkova
Treba mi više trebam više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga!

Uapapa parara raa…

Remi:
Kad ne razumiješ glazbu, samo reci «to je jazz»,
Karijera ti blijedi? Odi Glumičiću na rez
Pronađi svoga kuma, to očigledno pali
Ili pjevaj o domovini i što smo sve za nju dali
Ako ništa drugo, svirat ćeš bar u dijaspori
Udaraj na nostalgiju, to najjače zaboli
Pokušaj bar jednom upasti na Doru
Ili na neki festival što se održava na moru
Za nastup si obavezno moraš uzeti plesače,
Znaš da je bolja pjesma, ak' se uz nju više skače.
Ak' nemaš izdavače, financiraj album
Zašto da javnost uskratiš za svoj talent i um
Obavezno moraš snimit bar 2 spota
Da svi vide kako divan glas prati i ljepota
Ne zaboravi stilistu, to je važno jako
Uz estradu našu i kamen bi proplako!

Refren:
Uapapapaaa…

Treba mi više od toga,
Svaka mi pjesma zvuči isto odoka
Treba mi više, treba više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga.


Trebam više od toga,
Dosta mi je i budnica i folkova
Treba mi više trebam više od toga
Možeš mi reći da sam lud, al znam, treba mi više od toga!



Prsti jedne ruke

REMI:
Zdravo stranče, daj ti ispričam svoj život
dok sjedim na klupi u parku s tobom i pijem tvoje pivo
Fala na pljugi opet sam u kurcu s parama
i kad ih imam svrbe me takva sam još od malena.
Nisam jedino dijete al sam razmažena ko kraljica
pa ne cijenim darove što Bog ih pred me pobaca
I nisam stara, pa nisam mudra da prepoznam
dobre ljude što me vole, suviše sam neurozna.

Pažnju dajem poznanicima usputnim ulizicama
ego se osjeća bolji kad mu je sve po volji.
Teško podnosim kritiku, smješak dajem lažnom smješku
I samo kad liznem bocu možda mogu priznati grešku.
I volim pohvale od ljudi što mi podvale..hehe..
Moj je mobitel pun brojaka neznanih momaka.

Uhvatim se kako jaučem da sam usamljena duša
od šume ne vidim stabla i pravo uho što me sluša

Dragi stranče, već teško držim ravnotežu
sad će jutro, idem kući, glava puca, kapci stežu
I hvala bogu - što ću u novi dan uć trijezna
i reći frendovima ovo što niko još nezna:

SHOT i MERI:
REFREN:
Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne kažem to često, hvala na potpori.

Ko prsti jedne ruke, prijatelju ti poznaš me
Ko da se znamo oduvijek ti lako čitaš me
Ko prsti jedne ruke prijateljice - vjeruj mi
Makar ne čuješ to često, hvala na ljubavi.

SHOT:
Zašto baš tebi sad se otvaram ni sam ne znam
valjda lakše to radim s tobom - kog nit ne poznam,
ti zaboravit ćeš lice a ime ti neću reć',
možda zato što pažljivo slušaš me riječ po riječ,
poslije razić' ćemo se - nikad se više vidjet,
nećeš se vratit, iskoristit sve protiv mene, neće boljet
zato tebi pričam stranče - dok cakle se oči,
dok tonem sve dublje u ovoj besanoj noći,
teško nosit je oklop što me štiti od drugih
i ispod oklopa dok cvilim ne ćuje se moj urlik
imam dojam da sam sâm makar svi su oko mene,
nikom ne dajem previše - lako se preokrene
pa to ispadne ko oružje od mene protiv mene
za mene povrijedit u mene uperit mene sredit
frendova je malo, onih pravih, stvarno malo
a i njima teško otvaram se , zbog tog mi je žao,
ti sad slušaš moju priću, možeš biti bilo tko,
noćas otvorio sam previše se, previše rekao




(What's So Funny 'Bout) Peace Love And Understanding

As I walk through
This wicked world
Searchin' for light in the darkness of insanity.
I ask myself
Is all hope lost?
Is there only pain and hatred, and misery?

And each time I feel like this inside,
There's one thing I wanna know:
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?

And as I walked on
Through troubled times
My spirit gets so downhearted sometimes
So where are the strong
And who are the trusted?
And where is the harmony?
Sweet harmony.

'Cause each time I feel it slippin' away, just makes me wanna cry.
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?

So where are the strong?
And who are the trusted?
And where is the harmony?
Sweet harmony.

'Cause each time I feel it slippin' away, just makes me wanna cry.
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?
What's so funny 'bout peace love & understanding?


SAMA

REMI:
Kako bi bilo da za nekih dvaest godina
pogledam natrag i shvatim što sam propustila
Kak bi mi život izgledo da sve se svodi na
uzdisanje za snovima što sam popušila.

Dok su mi svi govorili ne budi blesava
Ziher je ziher kolotečina je sigurna
Nađi si poso, ko još živi sam od pjesama
Ipak sam zagrizla bez žaljenja

I ko zna da li bi imalo sebe voljela
da sam bar jednom po tuđoj želji zaplesala
I moje odluke, nisu uvijek razumne
al su najbolje – za mene ispravne.

REFREN:
Daj mi da sama probam
Ja znam što je najbolje
Daj mi da sama hodam
sama ću uspijet sve.

Daj mi da sama probam
Lako ću naučit se
Daj mi da sama hodam
spremna sam na najgore.

REMI:
Tvrdoglava sam pa ne pristajem na uvjete
Kad jednom pogneš glavu, drugi put te ucjene.

Ne trebam poduku, ni tuđe zlatne savjete,
ako su zlatni, što ih na sebe ne primjene.

Jučer mi pružaju ruku, ko fol, da pomognu
Danas mi ta ista pomoć dođe na naplatu

Jučer mi nude da za mene vezu potegnu
Danas podvaljuju, da zbog njih sam tu.

Sorry al nebi htjela da za dvaest godina
pogledam natrag i shvatim što sam propustila.
Pa slušam srce makar zvučalo otrcano
Jednostavno – za mene ispravno.

SHOT:
pusti me da pogriješim sam, čak da grešku ponavljam,
bitno da pokušam, sve isprobam jer nije me sram,
i kad griješim neka griješim, pa što se to tebe tiče,
mogu sam, samo znam da ne trebam tvoje priče,
neću bit ko ti, poslije si mislit što bi bilo,
mi smo drukčiji, meni se drukčije dogodilo,
posložilo da je kako je - bolje il lošije
pusti me, oću sam probat sve,
ne ne ne trebam savjete, ne trebam te da me vodiš,
ne ne ne trebam borca da za mene bitke vodiš,
imaš svoj život, sam po svome živi ga,
mene pusti da pokušam sam,
ak ne uspijem - a jebi ga!

IZ DANA U DAN

SHOT:
kolko nisko idemo, može li uopće niže
možda nam se dig'o zanos al standard nam se ne diže
dani ponosa i slave… i minusa na tekućem
mi ne živimo, mi preživljavamo
šta ostavljamo našem budućem naraštaju?
dugove, račune,
rate kredita nas guše a nemamo ni kune
kombiniramo kako odgodit plaćanje bar za desetak dana
jebo život kad na karticu se kupuje hrana
di smo sad
stara štednja se otopila
ošla na ono bitno: pojela se i popila
bez svega smo ostali, prenaglo nas je pogodilo
ko uopće zna što se to prek noći dogodilo

REMI:
koga da pitam brate ko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
sve te tisuće, hiljadarke, konjanici i rudari
stavljani davno na stranu za neki san da se ostvari
nestali u brojkama
brojke ko snijeg okopnile
dok mi smo preživljavali životne stvari poskupile
i di smo sad?
napokon mirni,
napokon slobodni,
napokon u svojoj državi
al sad smo siromašni
dali smo svoje snove za ovu zemlju i nije nam žao
al usput se našao domoljub veći od nas pa pokrao sav višak
radili al nisu nas cijenili
mjesecima čekali da plate trud što smo uložili
di smo sad?
opet sve ispočetka
za kolko nisko idemo od ponedeljka do petka
kolko danas vrijedi naš rad
imali smo sad nemamo
di smo sad

Samo živimo iz dana u dan
i svaki san davno nestao je izbrisan…
Koga da pitam brate, tko će mi dat odgovore
reci bilo šta osim da je moglo biti gore

SHOT:
i di smo sad (di smo)
još čekamo bolje sutra
možda naivno se nadamo istim stvarima
dok iznutra cijeli sistem zakazuje
nema pravde da nas štiti,
nema poštene vlasti
sve sami konvertiti
obećanja su jeftina a život je tako skup
pa su uzor kriminalci
šta ćeš nije narod glup
hoće standard,
hoće lovu,
hoće živit,
hoće sve
a to čekaju
i čekaju
i čekaju
i popizde
jer nema smisla, režije su visoke, minus je preduboko
sve to traje predugo
narod puk'o
jedni kukaju što jučer bilo bolje je neg danas
drugi divljaju galame dok ih puca nacionalni zanos
i... pitam te... pitam te...
di smo sad
dalje radimo na crno ispod cijene al' do kad
ko će vratit dostojanstvo, ko će platit punu cijenu
dat nam tol'ko kol'ko vrijedimo da stvari jednom krenu
više gubimo strpljenje samo brojimo probleme
sve što imali smo nemamo i teško nam je breme
pa na kraju svatko zapita se «kolko nisko spao sam»
pa kako onda ostat ponosan....

BRIDGE:
REMI:
i reci mi sa smo mogli promijeniti svijet
reci mi molim te
i da će djeca što dolaze imat nasljeđe za ponijet
SHOT:
i reci mi da nismo sve dobro uništili
reci mi molim te
i da ću moći mirno spavati od savjesti
REMI:
reci mi da možemo izgraditi, da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage stvorit nešto prekrasno

SHOT:
i već sutra volio bih otvoriti oći pa da budem zahvalan
al ne mogu pa stisnem zube i hodam iz dana u dan