U što starimo?
20.01.2010., srijeda
Plavooki mali
 Čudnovato biće mi je počelo dolaziti na vrata, ni manje ni više nego mali Mate. Onaj dan kad ga je mama primila u kuću rekla je:"Ovo je Mali Mate, moj prijatelj." Do toga dana nikad prije nisam ni čula ni vidjela malog Matu (baš čudno s obzirom da ga sada viđam svakodnevno pred zgradom, no očito nisam od onih koji previše primjećuje ljude oko sebe), ali evo, postali smo pravi prijatelji. Nekidan je netko ušao u kuću bez kucanja, onako na prepad, a tko drugi nego Mate. Otvorio je samo vrata i ušao. Dan poslije eto ti Mate opet bez kucanja, praaavo u kuhinju. Nisam mogla podnijeti da tako malo dijete ulazi tek tako pa mu rekoh da se nauči kucati jer je nepristojno tako ulaziti. I eto ode Mate natrag, zatvori vrata i pokuca jako kao prava šumska čovićina. Tek kad sam mu rekla: "Naprijed!!!", kročio je kroz naš prag. Može biti da sam tako i ja napravila jedan korak naprijed u odgoju mladog čeljadeta. Nedavno, kao pravi domaćin ponudih mu da uđe i naravno, nije odbio. Dječački je pogledao po kuhinji, traži nešto. Upitah ga hoće li jabuku, no neće. Ništa nego Mate hoćeš kavu, reče da neće, hoćeš čaj, reče da hoće... Tako je nekako sve krenulo. Naime, mali Mate je gotovo pa naš susjed, dječak iz druge zgrade. Mate ima 4 godine, sad je već postalo uobičajeno da navraća u naš skromni dom. Naučio je gdje nam se nalazi frižider, naime njegovo uobičajeno pitanje jest: "Što imaš u fružideru?" Iznenadio se kad je vidio da smo premjestili frižider. Mali je kao Kramer iz Seinfelda, stvori se niotkuda, i dalje zna uči bez kucanja baš onako krejmerski, bude nekoliko minuta i ode. Ali nekako je simatičan taj klinac, ma uostalom kao i svako drugo dijete (svako drugo, ne baš svako:)), radoznalo pogleda što imamo, malo se ugrije, pojede nešto i ode. Ali zaista je ipak neobično da dolazi, a da mu to sigurno ne zna ni mama ni tata. Posebno me nasmijao kad ga je moja mama pitala ima li kakvoga dečka za mene, a onda je rekao:»Imam XY, ali onda ja ne bih imao tatu!» Hehe, dao bi mi tatu, ali što bi onda on;). Naravno pošto mu je ime Mate tu i tamo zapjevamo:"Ja sam mali Mate toliko da znate!", otkrio mi je i druge pjesme koje zna, pa nije baš da mu ukus ide u pravom smjeru, no što se može… Koliko sam shvatila Matina obitelj ima više djece, pa nerijetko mali osim što uzme za sebe bananu zna tražiti i za brata koji ga čeka vani. Smiješno je kad klinjo tako navrati niotkuda, pogotovo u današnje vrijeme, no eto, klinci i dalje hodaju vani sami i nije ovo veliko mjesto pa da ga roditelji ne smiju pustiti vani. Naime, mali je stalno vani i vjerojatno mu se katkada ne da ići doma po hranu pa navrati malo kod nas. Mogla bih se i dalje šaliti s tim, no mali je tako mogao ući i kod nekog pedofila koji bi ga isto ljubazno nahranio, a onda tko zna što bi se sve moglo dogoditi, stoga me brine opet ta neodgovornost roditelja koji ga puštaju vani bez nadzora. Ili su zaista sigurni u susjedstvo ili im nije stalo. Ne bih zapravo rekla da im nije stalo, ali može biti da jednostavno nisu odgovorni koliko bi trebali biti. Možda nije sve tako crno, možda se djeca ipak i dalje mogu vani igrati sami. Možda su na neki način prepuštena ulici, ali onoj ulici koja katkada i odgoji djecu na način da se nauče sami brinuti za sebe, snalaze se tako mali. Bolje da i pokucaju susjedu na vrata nego da gladuju, možda se nauče više vjerovati drugima nego da su svezani u stanu, da ne komuniciraju s okolinom. No, i dalje stoji da je malome samo 4 godine i da mu se zaista može nešto i desiti tako samome, ali eto, pokušavam također razmišljati pozitivno o njegovom odgoju na ulici gdje će se sam snaći, gdje će mu radnici dati koju kunu za lizu, iako ju je možda i isprosio ali barem neće čekati da mu roditelji to priušte jer tko zna da li mogu. Kao i uvijek, moglo bi biti da njegova "sloboda" ima prednosti s obzirom da su neki klinci ipak zatvoreni u svojim sobama, nemaju komunikacije s vršnjacima, pod nadzorom su roditelja što je uostalom normalno, ali evo, nadam se da je naše društvo i dalje pitomo i da će se pobrinuti i za ovakvu djecu koja su prepuštena sebi. Škakljiva su to pitanja kad su u pitanju djeca i odgoj, ne bih znala ni sama procijeniti što je najbolje za njih, ali mali Mate mi ne smeta. Vjerojatno da ga jednom mrko pogledam ne bi više ni dolazio, možda je i sam već sad sposoban procijeniti komu može prići, a komu ne. Naravno, nadajmo se da ipak neće naići na krive ljude…. Mali Mate je danas naučio odrješito kucati, po potrebi se zna i izuti, zapravo počinje prihvaćati naše bosanske običaje, čak i umače kocku šećera u kavu ili mlijeko, ma pravi je to plavooki mali, neka ga.  |
14.12.2009., ponedjeljak
Zimske radosti
|
Pao je, pao:) |
23.10.2009., petak
Vožnja busom
|
Volim putovanja busom, možda više nego autom, tj. više nego s vozačima auta, dok vozače autobusa ne ocjenjujem jer obično sjedim natrag i pamtim samo nagla kočenja. Sve drugo je zadovoljavajuće. Obično mi je u autu prenaporno držati pravac te uz to ocjenjivati tuđu vožnju (a moram, kad mi pojedinci "tjeraju strah u kosti"), svojom sam dakako zadovoljna  , ali svejedno me duže relacije umore pa se bojim pada koncentracije itd. No, neugodnu vožnju busom mi obično naruše putnici. Da je tome tako, najbolje sam se uvjerila tijekom prošlog putovanja koje je bilo dugo, a imali smo neke tinejdžerice za susjede (zapravo nekoliko mjesta iza nas ali su bile preglasne) i "frajere" koji su ih provocirali tijekom cijelog putovanja, a jednako su bili naporni kao i tinejdžerice. Stvar je u tome što su tijekom cijelog putovanja, a vožnja 10 sati tamo i 10 natrag nije baš kratka da to možeš normalno trpjeti. Zapravo, većsu i drugima popuštali živci pa su počeli ludjeti zbog njih, a upozorenja da se smire uopće nisu djelovala, naprotiv. Kako još uvijek imam "traume" od tih blebetanja sjetila sam se i ostalih neugodnosti s ljudima u busu, iako su ove cure zapravo poseban slučaj, mladost ludost... Uvijek su ljudi ti koji mi narušavaju mir tijekom vožnje. Ne volim recimo baš to kad je poluprazan bus, a netko sjedne do vas, nepozvan naravno. Razumijem da je svačije pravo da sjedne gdje hoće, ali kog vraga ćemo se tiskati kad ima mjesta za sve. Tu se obično sjetim jedne bakice koja se uvrijedila kad sam tako otišla od nje sjesti negdje drugdje. Iskreno, sad to ne bih napravila jer se jako uvrijedila, zapravo se rasplakala, ali što sam mogla tada nego se pokupiti na drugo mjesto kad je već i tako bilo sve poluprazno. Njeno pravo je bilo da sjedne do mene, a moje da odem od nje. A mislim da su me tada još neki htjeli linčovati, no nisam kriva, stvarno nisam, ali evo ako kome što znači ne bih takvu neugodnost ponovila  … No, jednostavno ne volim tijekom cijelog putovanja sjediti sa strancima, a pogotovo sa onima koji previše pričaju, a pritom su jako nezanimljivi. Kako sam se zadnjih 5 godina vozila na relaciji Gs-Ri obično sam znala kad će se stvoriti gužva u busu i tada bih se samo molila da kraj mene sjedne netko koliko toliko normalan. Svaka čast rijetkima koje sam upoznala u busu i bili su zanimljivi i pristojni i znali su zašutiti kad treba  . Dakako, ima i drugih situacija koje ne volim prilikom vožnje busom, iako moram napomenuti da i dalje jako volim vožnju busom, sve dok imam svoj mir i krajolik koji vrijedi vidjeti. E da, obično kad tako ima mjesta zna netko i koristiti previše pa leći poprijeko čime zatvori i prolaz kroz bus, a to mi je jednako neukusno i nepristojno. Osim ako je u pitanju neko duže putovanje, studentsko ili tako nešto gdje se to može tolerirati, ali baš u javnom prijevozu mi je odbojno... Jednom prilikom me posebno iživcirao neki balavac koji je, opet u polupraznom busu, sjeo odmah iza mene natrag i počeo puštati narodnjake na mobitelu. Ne razumijem te ljudi koji kupuju mobitele uz koje se redovito dobiju slušalice ali ih mnogi ostave tko zna gdje i onda svojim neukusom maltretiraju druge  . Takve situacije viđam redovito i po našim ulicama gdje klinci obično puštaju narodnjake tako da svi to mogu čuti. Ma briga me uostalom što slušaju, ali nisam naručila nikakvu mjuzu, ako to poželim, slušalice su mi sigurno u blizini. Inače, kad sam već bila na rubu sloma makla sam se od tog lika i otišla sjediti naprijed. Za razliku od bakice on se nije bunio, samo je pustio mjuzu još jače .No, možda jednako loša stvar mi se znala dešavati jer su vozači uvijek puštali lošu mjuzu, a to bi me izludilo. Donekle sam mogla trpjeti narodni radio, ali dešavalo se da vozač iz Rijeke pušta narodni radio, a čim pređe Senj prema Lici, stavi neku glazbu, stvarno ne znam točno kakvu i gdje ju nađe, nije to ni narodno ni turbofolk, možda zapravo jedini ispravni naziv-seljačka… U busu se zna štošta dešavati, neugodni mirisi ponekada znaju biti "normala", ovisi kojim prijevoznikom putujete, a znalo se desiti i da likovi na granici žele nazdraviti s carinikom, da neki ostanu u busu jer su zaspali "natankani" tko zna čime. Posebno me naživcirao i jedan lik tijekom noćne vožnje gdje svi pokušavaju spavati ili barem miruju, a onda on otvori vrećicu čipsa i non stop ju gužva, onako baš iritantno. Nije se nimalo ponašao kao netko tko želi da ga drugi ne čuju, a i "žvakljao" je tako da sam ga jako dobro čula, a tek njegovo javljanje na mobitel u ranim jutarnjim satima i glasanje da ga svi čuju, jako iritantno… A ne volim ni ostajati sama u busu s vozačem. Nisam imala nikakvih neugodnosti, ali ne volim. Iako sam se u pojedinim prilikama znala i napričati s vozačem, ali ne svojom željom, no eto, da ne ispadne da sam totalno nedruštvena, samo katkada;)… Eto, čovjek bi pomislio da se više neću voziti busom, ali naprotiv, bude tu svakakvih i veselih situacija, samo sam se u ovom trenutku sjetila onih loših.…  Ovo je čak gore od riječkog troleja kojeg baš i ne volim, no dobro ne može se uspoređivati s ovim čudom  ... |
16.10.2009., petak
:(
|
Psihički nestabilna osoba, možda jedini naziv koji mi ovih dana odgovara. Sve ovo me podsjeća na neku situaciju od prije 6 godina. Gotovo isto sam se osjećala, a izašla sam iz svega tako što sam "upala" u ovo i eto mi na. Nije mi to potrebno ali ne mogu si pomoći, već dugo vremena... A točno se sjećam dana prije dvije godine kad je umro Toše, još jednom R.I.P. |
11.10.2009., nedjelja
Yo soy quien
|
Qué dificil es decir lo que pienso cuando se trata del sentimiento si estoy contigo, nińo, me encuentro si estoy sola, me pierdo en el tiempo. Si algún dia nos une el destino si algún dia tu piel es mi abrigo unirnos en un mismo latido unirnos en un mismo latido. Yo soy quien quiere contigo caminar quien te sabe amar quien no te va a olvidar yo soy quien quiere contigo caminar quien te sabe amar quien no te va a olvidar. |
16.09.2009., srijeda
Gotovo je, gotovo...
|
Današnji datum valja zapisati jer sam ipak danas skinula jedan veliki teret s leđa. Gotovo je, gotovo, 16.9.2009. dala sam zadnji ispit, pa hajde neka je svanuo i taj dan. Trenutno nisam u stanju reći išta pametno, ali evo, s ovako neposloženim stvarima u glavi a opet sa ogromnim olakšanjem mogu reći da mi je drago što je gotovo. Ma zezam se, nije mi drago, ne nikako… Joooooooooj, olakšanje ljudi moji, kakvo takvo, ali olakšanje. Možda mi je dosadilo biti vječiti student, ali čini mi se da je mojim roditeljima još više. Pa ako ništa nek je i njima lakše, nek se više ne srame susjeda kad im objašnjavaju da još nisam gotova mada i dalje ne znam zašto bi to bilo njih briga, ali to je ta ljudska narav mucna. Pa nek sad i piju ako hoće... I dalje nazirem neke svoje vidike daleko od svega ovog, daleko od dosadnog upravnog prava kojem želim zauvijek reći zbogom. Barem kad diplomiram i naravno mislim na faks, ne općenito… Ah, sutra ću govoriti neke druge stvari, znam, ali sada, koliko sretna toliko i nesvjesna svega… Neka je i toj etapi života došao kraj, umorna sam od svega iako ne kažem da je loše biti student, samo treba znati uživati u svemu tome, ali kad već gotovo maksimalno iskoristite apsolventski staž onda jednom dođe red da se i s time pozdravite i kažete hvala nebesima, napokon je gotovo… Ah da, još diplomski... |
29.08.2009., subota
Treći Dubrovnik
Nedavno je na televiziji bio dokumentarac "Drugi Dubrovnik" o beskućnicima što žive u staroj bolnici u Dubrovniku. Kako sam ovo ljeto boravila baš u prostoru stare bolnice, točnije na odjelu psihijatrije (barem su nam tako rekli) koja je već dugo vremena preuređena za potrebe Udruge mladih Orlando, tako sam morala pogledati i tu dubrovačku priču.  Stara bolnica u obnovi. Budući da je dokumentarac snimljen prije nekoliko godina stvari su se ipak malo promijenile jer se stara bolnica preuređuje za sveučilišni kampus, a beskućnici su zbrinjeni negdje drugdje. No, jedan dio njih je ostao u staroj bolnici, ne znam točno na kojem odjelu ali su tu. Prostor stare bolnice je smješten, po meni, na prelijepom mjestu u Dubrovniku, možda 5 minuta pješice od Pila, na malom brdašcu, okružen je zelenilom, a čim se spustite eto vas na poznatu plažu Danče. Nemate osjećaj da ste 5 minuta od starog graaada, da ste uopće u civilizaciji, tu je sve nekako drugačije, svijet za sebe. Mora se priznati da je Udruga mladih Orlando dobila jedan kvalitetan prostor, zapravo pravo je čudo kako u tom dijelu Dubrovnika nije niknuo neki luksuzni hotel, villa ili takvo što. A još veće je čudo da će stara bolnica biti sveučilišni kampus, nadam se da će buduće studentske generacije uživati na tom prostoru.  Ulaz u klub Orlando i prostorije Udruge.   Stražnji ulaz u prostorije Udruge mladih Orlando. A kako sam se ja dolje uopće našla? E da, zamislite da imate besplatan smještaj u Dubrovniku (uz uvjet da dolje nemate nikoga svoga), a ne morate ništa za to raditi. Pa ja sam se recimo prijavila za volontiranje na festivalu urbane kulture "Re-Akcija" koju organizira također Udruga mladih Orlando i kad sam došla dolje zapravo i nije bilo nekog posla, tj. nisu nas tlacili radom.;)  Na festivalu smo gledali performans Ivana Hrvatske, ma pravi showman te nastup najdražeg benda Elementala.  Prošle godine sam također volontirala u Dubrovniku ali na filmskom festivalu gdje se ipak imao neki raspored za rad i to je bilo super, ali ove godine je bila neka sasvim druga priča. Praktički nismo morali ništa raditi, sve je bilo stvar dogovora. Jedan dan smo pomogli nositi piće, pomesti ispred zgrade, nositi instrumente elementalovcima, otići po kruh, uglavnom bez ikakvog zapovijedanja ili takvo što… U biti, bilo nas je dvoje volontera, svi ostali su bili putnici prolaznici i to je još jedna od stvari kojih ću se uvijek sjećati. Naime, prvi dan kad smo došli u prostoriju gdje smo spavali dočekali su nas Česi, Rusi, Splićani, Zagrepčani, taj dan je došao i Ivan Hrvatska sa svojom ekipom. Uglavnom, bilo je dosta ljudi i mislila sam da neću izdržati ni dana kad sam vidjela s koliko ljudi trebam dijeliti prostoriju, a kasnije se ispostavilo da sam prvu večer najbolje spavala, vjerojatno od umora, ali nisam se budila sve do jutra… Tu večer bilo nas je 11 u prostoriji, a svaku sljedeću nas je bilo manje i manje, s tim da je bila još jedna prostorija gdje su spavali gosti "Re-Akcije", članovi Udruge Otompotom. Niti jedan dan nisi bio siguran hoće li netko otići ili doći, dakle svaki dan je bio priča za sebe što mi je bilo baš posebno...  Ovo je bila "gostinjska" soba koja je poslije ostala prazna no nitko se od nas nije htio preseliti u nju iako je imala krevete za razliku od naše s madracima ili bez.Zapravo sam jedina ja imala pravi krevet.  A ovo je priprema naših madraca, kreveta kad smo tek došli. Ljudi s kojima sam dijelila prostoriju našli su se tu gotovo pa slučajno, a domaćini u Dubrovniku su ih velikodušno primili. Da se razumijemo, nije to neki smještaj za poželjeti, ipak je to nekoć bila napuštena zgrada, ali je besplatan i zapravo kad preživite tu prvu noć osjećate se kao u hotelu u kojem vlada sloboda. Malo jest neuredno na prvu, ali jednostavno se opustite i uživate u onom vanjskom okruženju borova, cvrkutu ptica i iz susjedstva odjednom začujete čovjeka-mačku.  Mačke imaju poprilicno neugodan miris, a nije ni cudno s obzirom koliko ih je. Pa da, čovjek mačka je upravo jedan od beskućnika koje sam redovito slušala kako doziva svoje mačke. Naime, u neposrednoj blizini kluba, uz samu cestu prema Pilama, ima hrpa mačaka za koje se brine čovjek-mačka. Legenda kaže da je čovjek-mačka bio u vijetnamskom ratu i nije imao što za jesti pa je jeo mačke i kad je preživio rat postao je veliki dužnik mačkama tako da ih sad dolje hrani i brine se za njih. Zbog tih mačaka vas neće dočekati ugodan miris kada krenete prema prostorijama Udruge, ali sam zapravo primijetila da su te mačke jedne od glavnih atrakcija slučajnim prolaznicima jer su se redovito zaustavljali kraj mačaka i fotkali ih. Čovjek-mačka inače ima dugu kosu s dugom sijedom bradom i da ga ne vidite pomislili bi da je žensko s obzirom na glasić koji je svakodnevno vikao mic-mic. E da, za njim je valjalo počistiti dvije vreće praznih konzervi, a ostala je još jedna za počistiti, možda sljedeće godine… Drugi beskućnik za kojeg legenda kaže da ima kuću koju je iznajmio, a živi tobože kao beskućnik, vozi skutera i zapravo je jedan od onih likova koji mi se nije svidio, možda više zbog priča koje su ga pratile. Naime, imao je običaj doći ujutro dok svi spavaju ili dok nikoga nema u prostorije kluba Orlando i uzeo bi redom kupiti prazne boce, tj. ponašao se kao domaćin kojem je sve dopušteno, a glavni odgovorni bi nakon toga šizili kako se usuđuje tako dolaziti, a usput bi i mene prepao budući da sam donekle pazila što radi jer ipak smo i mi bili tu na neki način domaćini i morali se brinuti za neke stvari. Čovjek je imao svoje ključeve pa bi slobodno ušao, razderao bi vreće od smeća, pokupio na brzinu boce i nestao. Nisu to baš bili ugodni posjeti. A treći beskućnik kojeg sam srela je maleni dečkić, skroz simpa mali. Jednu večer ga je Ivan Hrvatska ponudio klopom, a mali je odbrusio da je jeo janjetine i ćevapa. Oprostit ćete mi ako kažem da sam mu zavidjela. Ipak su tu u pitanju ćevapi. Mali je tu i tamo navraćao u klub, nije mi htio biti frend preko fejsa, a lukavac je pokušao zapamtiti moju lozinku pritom dobro čuvajući svoju. Inače, mogla sam čuti svađu beskućnika koji su nam bili susjedi, jedan dan se čula buka, udaranje, tko zna što se sve tamo događalo, a zapravo ni ne znam gdje se sve to odvijalo. Kao što napisah, sve je okruženo borovima, sve dok ne čujete buku narodnjaka odnekud ne razumijete gdje se nalazite. Da, bilo je zapravo ludo preko dana slušati njihove narodnjake, a navečer u klubu redovito neki drugi zvukovi na koje su se ljudi u dokumentarcu «Drugi Dubrovnik» naravno žalili.  Atmosfera ispred kluba Orlando mi je uvijek bila preugodna. Jedna od ljepših stvari je bila livadica koju također koristi Udruga mladih Orlando za potrebe raznih događanja, no nažalost radi obnove stare bolnice otežan je pristup livadici pa su ovog ljeta bili onemogućeni koncerti na livadici. Inače, livadica je prostor među borovima, s jedne strane vidite more, s druge se vide prekrasne kuće, što stare dubrovačke, što nove vile, ma prekrasno i danju i noću. Mogu tek zamisliti kakva je tu koncertna atmosfera, a baš na toj livadici su naši domaćini sreli dvije Njemice s dvoje djece koje su mislile tu prespavati jer su već prije žonglirale tu pa su znale za to mjesto i naravno da su ih pozvali u naše prostorije tako da smo jednu večer spavali s klincima, a znate kako je s klincima, ne možete spavati od njih, ali bilo je baš slatko.  Pogled s livadice.  Na Livadici su obično vježbali žongleri, a tu im se pridružila i naša Ruskinja koja se pritom i ozlijedila, ali ništa strašno.  Nadam se da će sljedeće godine opet zaživjeti nastupi na Livadici gdje je svojedobno boravio i predsjednik Mesić što je spomenuto u dokumentarcu "Drugi Dubrovnik" budući da je bio u neposrednoj blizini beskućnika koje na kraju nije ni vidio... Zapravo, kao što možete skužiti dolje su svi ljudi dobre volje dobrodošli, tako da ako poželite u Dubrovnik, ovdje ste dobrodošli. Ma gotovo je nezamislivo da postoji ovakvo jedno mjesto u top destinaciji cijeloga svijeta. U Dubrovnik dolazi tzv. elita iz cijeloga svijeta, a taj isti Dubrovnik osim neljubaznih trgovaca ima i jednu mladež koja je otvorena prema ljudima, barem oni koje sam ja upoznala. Iako, kolegica blogerica je imala jedno drugo iskustvo s pojedincem kakvih svugdje ima tako da se to lako zanemari. E da, kolegica blogerica je jedna od onih s kojima sam dijelila prostoriju i nisam ni znala za njezin blog kad nekidan slučajno ostavim komentar i eto čuda ispadne da smo obje tu na blogu i mislim kako nikad prije nisam otvorila njezin blog, a tu sam već 4 godine. Čudna je sudbina zar ne? Moram još spomenuti dva lika koja su me prvi dan dočekala i doslovce ubila svojim pričama. Najbolji domaćin Maro i Johnny- čovjek koji bi vjerojatno umro za Azru i Johnnya. Od njih sam se naslušala svakakvih priča o događajima u Klubu Orlando, može biti da ima tu i istine, ali kad ih ne poznajete, a čujete sve ono o čemu vam govore poželite se odmah vratiti doma, no sva sreća pa ljudima dadnete šansu da ih upoznate. Maro je bio jedan od onih koji nam nije dao da išta radimo, ali zato je imao veliki bonus kad nas je zvao da mu ipak pomognemo nositi piće, a taman bile na Banjama, no drage volje smo pomogle. A Johnny?, kao što rekoh-nađite mu Štulića i mislim da ćete mu ispuniti veliki životni san budući da je tražio Štulića po svijetu i nažalost nikad ga nije našao. Ako tko ima pravu Štulićevu adresu slobodno nek javi. Definitivno likovi koje ću još dugo pamtiti… Za razliku od prošle godine kad sam na blogu stavila lijepe fotografije Dubrovnika, ovaj put sam ipak dodala nešto sasvim treće, pa ipak je to bio moj 3. posjet Dubrovniku, očito se ima još toga za vidjeti i doživjeti. Mi nismo ljudi koji silaze s cruisera i boravimo tu 1 dan, za upoznati Dubrovnik treba mnogo više. Koliko god stara jezgra graada bila prekrasna ipak je Dubrovnik i ono van zidina, ipak Dubrovnik čine i ljudi koji u njemu žive, bili oni van ili unutar zidina... I da, shvatila sam koliko je lijepo imati u svom gradu Udrugu mladih ma kako god ona funkcionirala... |
17.08.2009., ponedjeljak
Patetika...
|
Danas mi je trebao biti prvi "radni" ljetni dan ali opet nekako sve prošlo neradno. I tako se sjetih bloga. Možda da se vratim na one stare fore kad se piše šta jedemo, radimo, kad kakimo itd. Da, da, mogla bih pisati što sam radila proteklih dana, ali sve skupa bi predugo trajalo budući da je dosta toga ostalo nenapisanog tako da nema smisla sad gomilati i silovati blog kako sam možda nekoć i radila ili kako još radim. A i ova sparina u sobi mi nije najidealnija za piskaranje… Žao mi je što ovo ljeto juri, što su najljepši dani iza mene (mislim ne bih imala ništa protiv da nisu,ali mislim da ipak jesu), što više neću provoditi vrijeme s nekim dragim ljudima i što se vraćam u staru rutinu. Na ovo ljeto gledam kao na neko oproštajno ljeto, na zadnje studentsko ljeto. Ne znam je li to dobro ili loše, ali znam da je bilo lijepo. Prvenstveno ću pamtiti još jedno ljeto u Dubrovniku zahvaljujući Udruzi mladih Orlando zbog kojih sam provela 9 ludih dana u Dubrovniku, upoznala neke sasvim nove ljude, jednostavno nezaboravno.. Drago mi je što sam mogla provesti određeno vrijeme s ljudima koji su mi užasno dragi, pri tome prvenstveno mislim na dvije seke zbog kojih poželim imati sestru s kojom se mogu tako često svađati, ali i dijeliti neke stvari koje možda s drugima i ne možeš;) U svakom slučaju kada prođe određeno vrijeme ostati će lijepe uspomene, možda još ljepše u budućnosti jer s vremenom volimo još više uljepšavati stvari. Čini mi se (samo mi se čini) da bih s pojedincima (ali dobro odabranim pojedincima:)) mogla živjeti i u komuni kao one Njemice šta su nam došle u Udrugu. Činjenica je da s nekim možete super funkcionirati na kavama, ali kada treba provoditi malo više vremena skupa počinje vas sve živcirati u određenom trenutku i tad se obično volim maknuti, naći svoj mir koji mi u datom trenutku fali. Mir, nekada toliko potreban... Ne znam što donosi jesen, ne znam što donosi zima, možda me nije ni briga. Bilo mi je dovoljno ovo ljeto za opustiti se, zaroniti i znati da ću opet izroniti. Da, bitno je izroniti…  |
14.07.2009., utorak
;)
|
Ne, za mene nije sutra dan D, sutra je samo proba, ako i to;) Još malo strpljenja sa mnom, molim lijepo  "Ostaje nam nada u dan koji dolazi, a nada je kurva..." |
24.06.2009., srijeda
Što ti je na umu??
|
Nepravda, nesreća, glupost, idiotarija, debilizam, beskraj... Trenutno teška zbrka na umu, svašta toga, što zbog mojih osobnih gluposti što zbog ozbiljnih stvari koje su nas sve pogodile ovih dana. Ogorcena sam nesrecama koje su se događale ovih dana na nasim cestama, a nažalost tome nikad kraja. Nisam sigurna da ih mogu nazvati nesrecama... Nije li debilno da netko vozi 20min. u suprotnom smjeru na autocesti i da ne stane, a neki 60-godišnjak sebi dozvoli da u naseljenom mjestu vozi 190km/h i naravno sve završi tragicnim događajima... Moram priznati da mi je grozno zazvučalo kad su mediji prenjeli djevojkino ime koja je moja imenjakinja, a izgubila je život na tako glup način. Nekoliko puta su ga ponovili i baš sam se naježila. Nikako mi nije jasno kako netko može voziti 190km/h u naseljenom mjestu?. Mogla bih vjerovati da je vozio 100, ali 190? Nesreća ili idiotarija nekoga tko ocito nije mislio ni na sebe, a još manje na druge. Prikladno nazivu moga bloga pitala bih tog čovjeka:"U što stariš?". To je još najblaže što ga itko trenutno može pitati... Ne cini li vam se da sve ode k vragu?. Pokušavam biti optimisticna, ali ponekada me strah izaci na cestu. Strah me da i sama ponekada ne doživim neku neopreznost u prometu tako što bih naudila drugome. Svašta se događa, nikad ne znaš što se može desiti. Mogla bih razumjeti pojedine vozace kojima su se dogodile tragedije na cestama što su skrivili svjesno ili nesvjesno, ali kako razumjeti nekoga tko je vozio suprotnom stranom autoceste, a da nije niti u jednom trenutku stao ili nekoga tko je vozio tolikom brzinom da je kupio sve redom pred sobom?. Čini mi se da sam čula da je navodno vozaču pozlilo u trenutku nesreće, ali kako je onda mogao voziti tolikom brzinom? Šta ne bi nekako stao, a ne ubrzao? Vjerujem da se vecina nas boji nesreca, pri tome mislim na prometne, ali u zadnje vrijeme mi se cini da sam postala baš strasljiva što se tice toga. Vjerojatno nema lijepoga nacina za umrijeti, a ljudi vole reci da je najljepša prirodna smrt, no osobno se skoro najvise bojim prometne. Postala je tako česta, zatrpani smo crnom kronikom i evo dopustila sam i sama sebi da u ovo kasno doba noci razmisljam o tome. Maloprije sam vidjela odlicnu fotku stare Zastave. Ona sigurno nekoc nije mogla juriti tako brzo kao današnji automobili. Ona je odraz vremena kad se živjelo sporije, kad se vozilo sporije... Link 1. Link 2.  |
18.06.2009., četvrtak
Što ti je na umu?
|
Obično me ovo gore pitanje uvijek dočeka na fejsu. E pa dosta više, back to blog... "Ponekad nije grijeh ako te vole i ostave ponekad ljubav je ono sto nemas..." Evo ovi stihovi su mi na umu... |
26.05.2009., utorak
Ne piše mu na čelu...
|
Svaki put kad se dogodi neka tragedija gdje je netko nekog ubio ili počinio neko samoubojstvo možemo čitati kako je taj i taj bio dobar susjed, kako je uvijek bio veseo, uvijek uredno pozdravljao bakicu, ma sve super. Ma više mi je dopizdilo (oprostite na izrazu) čitati takve gluposti… Zašto mediji uvijek moraju naglašavati kako susjedi tvrde da se radi o "mirnoj obitelji"? Žele u nama stvoriti neku idilu koja odjednom završava tragedijom, jea rajt, kao da se tragedije uvijek događaju odjednom, kao da "mirna osoba" nije godinama kovala plan za kojeg je samo ona znala... Upravo čitam o ovome tragičnom događaju u Splitu gdje susjedi opet tvrde kako se radilo o mirnoj obitelji. Što to znači "mirna obitelj"? Znači li to ako se nikad ne čuju, ne svađaju i uredno vas pozdravljaju da su "mirni"?. Ma mislim stvarno, to je već postalo previše… Naravno, ne tvrdim da ta obitelj zaista nije bila takva, ali to ne znači da nije imala hrpu problema, barem netko od njih, u ovom slučaju otac. Koliko puta smo se već uvjerili da naizgled društvene osobe ne moraju biti niti malo društvene. Ma presmiješno mi je da ljudi dovoljno kulturne osobe koje uredno pozdravljaju svoje susjede smatraju dobrim osobama. Pa šta ja uopće imam sa svojim susjedima?. Pozdrave oni mene, pozdravim ja njih. Da li zbog toga mislim da su oni dobre ili loše osobe? Naravno da ne, pa uopće ih ne poznajem niti bih sutra da se nešto desi mogla reći da su bili mirni, dobri ljudi, niti bih ikoga na takav način okarakterizirala. No, da me netko smatra dobrom i mirnom osobom shvatila sam očito kako trebam pozdravljati svoje susjede, svakome se smješkati, pa sutra kad napravim neku glupost svi će i tako imati riječi hvale za mene. Ma čudim se kako su ljudi naivni, kako nasjedaju na nečiji otvoreni kulturni pristup. Nečija kultura im je dovoljan pokazatelj da se radi o dobroj osobi za koju sigurno nisu posumnjali da bi sutra mogla ubiti čovjeka, opljačkati banku, baciti mačku s 9. kata. Niti su problematični ljudi uvijek problematični niti su naizgled dobre osobe uvijek dobre. Svi smo mi neka jedinka za sebe, u svaku od nas može ući neki demon. Očito je da demona nije lako prepoznati, kako drugima tako ni nama samima. Prije nego što stavite za nekoga ruku u vatru prvo tražite od njega da stavi ruku za vas, tek tada možda možete reći: "Bio je mirna, dobra osoba. Pa tko bi to od njega očekivao."  |
18.05.2009., ponedjeljak
Damn!!!
|
Vrućina, otvoren prozor, vrućina, sparina, umor, net, telka, čitanje, nered, nerad… A sad ovako. Umorna sam. Vruće mi je. Ne podnosim ovu sparinu. Bojim se kako ću preživjeti ljeto. Ne da mi se ni čitati, a kamo li učiti. Ni red bull očito ne daje krila, nit čokolada, nit dva sladoleda, vjerojatno od svega toga još umornija, barem deblja… Preživjeti sparinu, ispit, preživjeti, ne osijediti. Treba to sve proći, na more doći, eh koja glupa rima, samo kad bi bila ostvariva;)… |
